Izraz „nevina žrtva“ ili tzv. kolateralna šteta ističe da su stradali ljudi u kriznom momentu bili pasivni i etički ispravni, te da ove osobe ili materijalna dobra nisu bila predviđena za uništenje, ali su, spletom nesrećnih okolnosti, ipak stradala.
Kada je neko kolateralna šteta, ni kriv ni dužan plaća tuđe sukobe, ratove i obračune. Ali, ako ovu ideju dovedemo do kraja, zar svaka žrtva rata nije neka vrsta kolateralne štete? Zar svaka srušena kuća, zgrada, fabrika, crkva, most – zar nisu upravo to? Stradali i uništeni izvan plana, ali neizbežni.
Po definiciji, u praksi manipulacijom do tančina isplanirani.
Izraz cinizma i bezdušnost sistema
Taj hladni, bezosećajni izraz prvi put je ušao u masovni medijski vokabular 1990. godine, tokom rata u Iraku. Od tada, „kolateralna šteta“ postala je istrošen, ali pouzdan pratilac savremenih ratova – nešto što se unapred uračunava.
To je izraz cinizma jer savršeno odražava bezdušnost sistema. Kada počne rat, računa se, recimo, na 100.000 „neizbežnih“ žrtava i nekoliko hiljada onih koji će biti označeni kao kolateralna šteta.
Kažu “znate, borimo se za pravednu stvar, pa su neke žrtve neminovne”.
Isto kao kada se gradi autoput – već postoji kalkulacija koliko će radnika stradati na određen broj kilometara. Slični proračuni sigurno postoje i za nebodere od stotine metara. Statistika kaže da svaki građevinski poduhvat ima svoje kolateralne štete, tvrdi se da drugačije ne može, pa se sve planira unapred – od procenata stradalih, koji su ključni za pregovore sa osiguravajućim kućama, do načina na koji se porodici saopštava tragična vest („Bio je vredan radnik, jedan od najboljih i nikada ga nećemo zaboraviti“).
Multilateralna prevara?
Kada se roditelji razvode, kolateralna šteta su deca. „Sine, tata voli drugu, ali viđaćemo se svakog meseca.“ Kolateralna šteta, rekosmo, uvek strada zbog višeg cilja, a viši cilj je najčešće – obična, multilateralna prevara. Naravno, osim u retkim slučajevima nužne odbrane, ali čak i tada se nađu oni koji u te procese upakuju sopstvene interese, pa i ti primeri iz istorije završe kao polja „nedužnih žrtava“ i „kolateralnih šteta“.
Kako se zaštititi?
Kako se zaštititi od ovog užasnog i ponižavajućeg statusa? Uglavnom nikako. Kada se velika mašinerija pokrene, ako joj se nađete na putu, a ne pobegnete, nema vam spasa. Osim ratnih profitera (bilo kog tipa rata) i vladajuće elite, čitave države postaju jedna velika, nepotrebna, ali – kako stvari stoje – neizbežna kolateralna šteta.
Ako je narod uvek kolateralna šteta u tuđim igrama, onda je jedini pravi otpor – izaći iz te uloge. Umesto da trošimo energiju na scenarije koje su drugi osmislili (bilo da su otvoreni ili skriveni iza “višeg cilja”) možemo je usmeriti na ono što zaista možemo da promenimo – sebe. A onda, jačati sopstvene pozicije kao mladi ljudi, ulagati u znanje, rad, porodicu, duhovni rast i lične ciljeve. Jer što smo jači pojedinačno, to smo jači i kao društvo – a kada dođe pravi trenutak za promenu, oni koji su gradili sebe neće biti pijuni, već oni koji postavljaju pravila.
(Korišćen izvor za tekst: Analiziraj.ba/Ozren Kebo)